Odnos inteligencije i intenziteta posttraumatskog stresnog poremećaja: retrospektivna studija na hrvatskim ratnim veteranima

Nataša Jokić-Begić

Odsjek za psihologiju, Filozofski fakultet, Zagreb, Hrvatska
 
Cilj rada bio je utvrditi ulogu intelektualnih sposobnosti u moderiranju intenziteta i kliničke slike posttraumataskog stresnog poremećaja (PTSP). U istraživanje je uključen 151 sudionik muškog spola, koji u svojoj anamnezi imaju neposredno vojno borbeno iskustvo u HV-u. U svih je sudionika dijagnosticiran PTSP na dva neovisna načina (psihijatrijski i psihometrijski): prema kriterijima Međunarodne klasifikacije bolesti — MKB-10 i psihologijskim testom Mississippi Scale for Combat-Related Posttraumatic Stress Disorder (M-PTSD). Primijenjen je i test kognitivnih sposobnosti (Revised Beta Army test), koji je mjera opće inteligencije. Tijekom kliničkog intervjua prikupljeni su i ostali relevantni demografski podaci (obrazovni, radni i bračni status). Stupanj izloženosti stresnom iskustvu glavni je prediktor intenziteta PTSP-a. Brojnost i učestalost traumatskih događaja pozitivno su povezane s intenzitetom poremećaja. Kognitivne sposobnosti dodatno i značajno doprinose predikciji intenziteta poremećaja pri čemu se kao vodeći ističe čimbenik sposobnosti perceptivnog rezoniranja i razumijevanja prostornih odnosa. Kognitivne su sposobnosti negativno povezane s intenzitetom poremećaja. Demografske karakteristike ne sudjeluju značajno u predikciji intenziteta poremećaja, osim bračnog statusa. Kognitivne sposobnosti sudjeluju i u moderiranju kliničke slike poremećaja. Niži kognitivni status povezan je sa simptomima pretjerane pobuđenosti (noćne more s naglim buđenjima, neinhibirano nasilno ponašanje, osjećaj gubljenja pamćenja) i emocionalne otupjelosti. Viši je kognitivni status povezan s kognitivnim proradama traumatskih iskustava.
Autorica zaključuje da su intelektualne sposobnosti povezane s intenzitetom PTSP-a, te i sudjeluju u moderiranju kliničke slike poremećaja.
 
Ključne riječi: intelektualne sposobnosti, posttraumatski stresni poremećaj, klinička slika, veterani
 
Adresa autorice: Doc. dr. sc. Nataša Jokić-Begić
Odsjek za psihologiju
Filozofski fakultet
I.  Lučića 3
10000 Zagreb, Hrvatska
e-mail: njbegic@ffzg.hr
 
 
 
SUMMARY
 
CORRELATION BETWEEN INTELLECTUAL ABILITIES AND POSTTRAUMATIC STRESS DISORDER: A RETROSPECTIVE STUDY IN CROATIAN WAR VETERANS
 
N. JOKIĆ-BEGIĆ
 
Department of Psychology, Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, Zagreb, Croatia
 
Aim: To investigate the role of cognitive capacities in moderating the intensity and clinical features of PTSD.
Methods. The study included 151 patients, war veterans with PTSD. The diagnosis was established in two independent ways. according to lCD-10 diagnostic criteria and with psychological measuring instruments (M-PTSD). Intellectual status was assessed by the Revised Beta Army test.
Results: The results obtained confirmed the degree of exposure to stress experience to be the main predictor of PTSD intensity (M-PTSD questionnaire). The number and frequency of traumatic events showed positive correlation with the disorder severity. Cognitive capacities additionally and significantly contributed to the prediction of the disorder severity, while the leading factor was the capacity of perceptive reasoning and understanding of spatial relations. Cognitive functions were negatively related to the disorder severity. Demographic characteristics did not sign jficantly participate in the prediction of disorder intensity, except for marital status. Cognitive abilities also participated in moderating clinical features of the disorder Lower cognitive status was connected with the symptoms of hyperarousal (nightmares with abrupt awakening, uninhibited aggressive behavior, the feeling of memory loss) and affective flattening. Higher cognitive status is connected with cognitive processing of traumatic experiences.
Conclusion: Intellectual abilities participate in severity and moderating clinical features of PTSD in Croatian war veterans.
Key words: intellectual abilities, posttraumatic stress disorder, clinical features, war veterans
 
 

 

POSTTRAUMATSKI STRESNI POREMECAJ I ZNAČAJKE KOMORBIDITETA U STRADALNIKA DOMOVINSKOG RATA
        
VLADO JUKIĆ, OLIVER KOZUMPLIK i MIROSLAV HERCEG
        
Psihijatrijska bolnica Vrapče, Zagreb, Hrvatska
        
Cilj rada bio je utvrditi značajke komorbiditeta u ispitanika stradalnika domovinskog rata sa zadovoljenim dijagnostičkim kriterijima za PTSP prema DSM-IV klasifikaciji, te utvrditi ima li izloženost različitim stresnim situacijama utjecaja na komorbiditet u promatranim skupinama ispitanika. Istraživanjem je obuhvaéeno 624 pacijenata koji su zadovoljili dijagnostičke kriterije za dijagnozu PTSP-a. Metodom slučajnih brojeva odabrano je 150 ratnih zarobljenika (I skupina), 150 boraca-ratnih veterana  (II skupina), te 75 žena prognanica (III skupina), kojima su analizirani sociodemografska obilježja i podaci o učestalosti drugih psihijatrijskih poremećaja. U analizi su uporabljene metode deskriptivne statistike, hi-kvadrat test, te diskriminacijska analiza i regresijska analiza. U 85,3% promatranih bolesnika uz dijagnozu PTSP-a bill su zadovoljeni dijagnostički kriteriji za komorbiditetnu dijagnozu. Skupine su se statički značajno razlikovale s obzirom na depresivni poremećaj, demenciju, alkoholizam i poremećaj ličnosti. Za razlikovanje triju skupina ispitanika, na prvoj diskriminacijskoj funkcjji, najodgovornija je bila dijagnoza depresije. U skupini bivših ratnih zarobljenika, uz PTSP su se kao komorbiditetne dijagnoze najčešće javljale depresija i sindrom demencije, u skupini boraca-ratnih veterana bile su to dijagnoze poremećaja ličnosti, alkoholizam i depresija, a u skupini žena prognanica dijagnoze depresija i somatizacijski poremećaj. Autori zaključuju da je za razlikovanje triju skupina ispitanika, s obzirom na komorbiditetni poremećaj, najodgovornija bila dijagnoza depresije, a slijede poremećaj ličnosti i alkoholizam. Rezultati ovoga istraživanja potvrđuju da izloženost različitim stresnim situacijama ima utjecaj na komorbiditet u promatranim skupinama ispitanika.
 
Ključne riječi: posttraumatski stresni poremećaj, komorbiditet, depresija, alkoholizam, poremećaj ličnosti
        
Adresa autora. Prof. dr. sc. Vlado Jukić, dr. med.
Psihijatrijska bolnica Vrapče
Bolnička cesta 32
10090 Zagreb, Hrvatska

 
 
SUMMARY
 
POSTTRAUMATIC STRESS DISORDER AND CHARACTERISTICS OF COMORBIDITY IN WAR VICTIMS
        
V. JUKIĆ, O. KOZUMPLIK and M. HERCEG
 
Vrapče Psychiatric Hospital, Zagreb, Croatia
        
Aim. To investigate the characteristics of comorbidity in war victims with posttraumatic stress disorder (PTSD) according to DSM-IV classification, and the effect of djfferent stressors on comorbidity in study groups.
Subjects and methods. The study included 624 patients with the diagnosis of PTSD. The method of random numbers was used to select 150 war prisoners (group 1), 150 combat veterans (group 2), and 75 women refugees (group 3). Sociodemographic characteristics and data on psychiatric comorbidity were analyzed using the methods of descriptive statistics, chi-test, discriminative analysis and regression analysis.
Results. Diagnostic criteria for other diagnoses apart from PTSD were present in 85.3% of study subjects. The groups differed statistically significantly according to the presence of depressive disorder, dementia, alcoholism, and personality disorder. The diagnosis of depressive disorder was most important in the differentiation of the three groups on the first discriminative function. Depressive disorder and dementia were the most common comorbid diagnoses in the group of war prisoners; personality disorder, alcoholism and depressive disorder in combat veterans; and depressive disorder and somatization disorder in women refugees.
Conclusion. The diagnosis of depressive disorder was the most important comorbid disorder in the differentiation of the three groups, followed by personality disorder and alcoholism. Our results confirmed the exposure to dtfferent stressors to influence comorbidity in the study groups.
        
Key words: posttraumatic stress disorder, comorbidity, depression, alcoholism, personality disorder.
 
 
 

 

INTERNET I SEKSUALNA KOMPULZIVNOST
        
ALEKSANDAR ŠTULHOFER, TENA VUKASOVIĆ’, KRISTINA PERISIĆ’ ,NIKA SUŠAC1, BOJAN MARJANOVIĆ2 i MARINA BAUER2
        
Odsjek za sociologiju, ‘Studenti Odsjeka za psihologiju , 2Studenti Odsjeka za sociologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Hrvatska
        
Uporaba Interneta rapidno raste, to uključuje i njegovo korištenje u seksualne svrhe. On-line seksualne aktivnosti su izvor brojnih mogućnosti i pozitivnih ishoda, ali i određenih problema, među kojima je kompulzivno seksualno ponašanje jedan od središnjih. Autori ispituju teorijsku konceptualizaciju i empirijska obilježja seksualne kompulzivnosti u Internet okruženju. Analize se temelje na prvom domaćem on-line istraživanju seksualne aktivnosti provedenom krajem 2004. godine na uzorku od 2079 članova Internet portala namijenjenog upoznavanju i druženju. Prema spolu i dobi, ostvareni se uzorak u velikoj mjeri poklapa s osobinama populacije internet korisnika u RH U usporedbi s nekompulzivnim ispitanicima, kompulzivni ispitanici provode više vremena u konzumaciji pornografije, iskazuju povećanu preokupiranost seksom i veću razinu traženja seksualnog uzbuđenja, veći broj seksualnih partnera i veću sklonost rizičnom seksualnom ponašanju, te smanjeno zadovoljstvo vlastitim seksualnim životom. Također, kompulzivne su osobe sklonije on-line seksualnom uznemirivanju. Multivarijatna analiza ukazuje na značajnu povezanost seksualne kompulzivnosti s muškim spolom, ne-heteroseksualnom samoidentifikacijom, niskim samopoštovanjem i nerealističnim seksualnim očekivanjima. U zaključku autori ukazuju na potrebu pokretanja odgovarajućih prevencijskih i intervencijskih programa u Hrvatskoj.
        
Ključne riječi: Internet, on-line seksualne aktivnosti, problemi izazvani on-line seksualnim aktivnostima, seksualna kompulzivnost
        
Adresa autora:      Prof. dr. sc. Aleksandar Štulhofer
Odsjek za sociologiju
Filozofski fakultet
Sveuči1ište u Zagrebu
10000 Zagreb, Hrvatska
 
 
 
SUMMARY
        
INTERNET AND SEXUAL COMPULSIVITY
        
A. ŠTULHOFER, T. VUKASOVIĆ’, T. PERISIĆ’, N. SUŠAC1, B. MARJANOVIĆ2 and M. BAUER2
        
Department of Sociology, ‘Students of the Department of Psychology and 2Students of the Division of Sociology Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb, Zagreb, Croatia
 
The use of the Internet for sexual purposes is omnipresent. On-line sexual activities (OSA) carry both positive and negative potential, the latter being sometimes expressed in compulsive sexual behavior. In this paper we analyze theoreticly concepts and empirical characteristics of sexual compulsivity (SC) in the realm of Internet. The analyses presented here are based on the first Croatian study of OSA carried out in 2004. The sample consisted of 2079 female and male member of the most popular Croatian dating web site. Age and gender structure of the sample closely resembled the national population of Internet users. In comparison with recreational users, sexually compulsive users spent more time online viewer sexually explicit material, exhibited higher levels of sexual preoccupation and sensation seeking, had more sexual partner were more likely to engage in risky sexual activities, and reported decreased sexual satisfaction. In addition, compulsive respondents were more likely to engage in online sexual harassment. A multivariate analysis pointed to a significant association between SC and male gender, non-heterosexual self-identity, low self-esteem, and unrealistic sexual expectation. Whether sexual victimization is predictive of  SC was not clearly established. In conclusion, the authors emphasize the need to develop appropriate prevention and intervention programs in Croatia.
        
Key words: Internet, online sexual activities, online sexual problems, sexual compulsivity
        

 

INDIKACIJE I MEHANIZMI DJELOVANJA ELEKTROSTIMULATIVNE TERAPIJE
        
BILJANA KOSANOVIĆ RAJAČIĆ, VESNA MEDVED i LJUBOMIR HOTUJAC
        
Klinika za psihijatriju, Klinički bolnički centar Zagreb, Zagreb, Hrvatska
        
Autori prikazuju indikacije za primjenu elektrostimulativne terapije (EST), učinkovitost pri pojedinim psihijatrijskim poremećajima, nuspojave i brojne teorije o mehanizmu djelovanja koje se temelje na pretkliničkim I kliničkim ispitivanjima. EST se primjenjuje psihijatrijskim bolesnicima koji pokazuju rezistenciju na farmakoterapiju, imaju ozbiljne nuspojave ili zbog težine simptoma zahtijevaju hitnu intervenciju i brzi terapijski odgovor. Prema navedenim teorijama, terapijski učinci EST-a, kao i nuspojave, proizlaze iz promjena biokemijsklh i fizioloških procesa u središnjem živčanom sustavu. Pretpostavljeni mehanizmi djelovanja uključuju promjene cerebralnog protoka krvi, električne aktivnosti mozga, krvno-moždane barijere, neurotransmitorskih sustava, sinteze proteina i genske ekspresjje.
        
Ključne riječi: elektrostimulativna terapija (EST), indikacije, mehanizmi djelovanja
         
Adresa autorice: Biljana Kosanović Rajačić, dr. med.
Klinika za psihijatriju
KIinički bolnički centar Zagreb
Kišpatićeva ul. 12
10000 Zagreb, Hrvatska
e-mail: biljana.kosanovic-rajacic@zg.htnet.hr
 
 

SUMMARY
INDICATIONS AND MECHANISMS OF ELECTROCONVULSIVE THERAPY ACTION
        
B. KOSANOVIĆ RAJAČIĆ, V. MEDVED and LJ. HOTUJAC
        
University Department of Psychiatry, Zagreb University Hospital Center, Zagreb, Croatia
        
Indications for electroconvulsive therapy (ECT), its efficacy, adverse effects, and numerous theories on the mechanism of action based on preclinical and clinical research are presented. ECT is used for the treatment of psychiatric patients who show resistance to pharmacotherapy, serious adverse effects, or who require urgent intervention and fast therapeutic response for symptom severity. According to these theories, both therapeutic and adverse effects of ECT arise from alterations in biochemical and physiological processes in the central nervous system. The mechanisms of action suggested involve alterations in the cerebral bloodflow, electrical brain activity, blood-brain barrier, neurotransmitter systems, protein synthesis, and gene expression.
        
Key words: electroconvulsive therapy (ECT), indications, mechanisms of action
        

 

RISPERIDON U TERAPIJI PSIHIJATRIJSKIH POREMEĆAJA DJEČJE I ADOLESCENTNE DOBI
        
MIRELA GRGIĆ, DUNJA DEGMEČIĆ, DAVOR LAUFER I NADA BLAGOJEVIĆ-DAMAŠEK
        
Klinika za psihijatriju, Klinička bolnica Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Osijeku,
Osijek, Hrvatska
        
Konvencionalni neuroleptici dokazali su učinkovitost u djece i adolescenata u liječenju različitih simptoma i poremećaja kao što su shizofrenija, psihotični poremećaji raspoloženja, pervazivni razvojni poremećaji, Touretteov sindrom, poremećaj ponašanja, ADHD, impulzivno I agresivno ponašanje. Međutim, njihova je vrijednost umanjena nepoželjnim popratnim pojavama kao što su letargija, porast tjelesne težine, disforija, kognitivna oštećenja i povećan rizik za ekstrapiramidne simptome. Atipični antipsihotici s kombiniranim dopaminskim i serotoninskim antagonističkim djelovanjem, kao što je risperidon pokazuju bolji profil učinkovitosti i sigurnosti od klasičnih neuroleptika. Od 1993. godine, kada je odobren u liječenju shizofrenije, brojne studije ističu njegovu učinkovitost i u drugim psihijatriskim poremećajima u kojima su psihoticčni i agresivni simptomi predominantna obilježja. Risperidon se pokazao korisnim u specifičnim dobnim skupinama gdje su nepoželjne popratne pojave od osobite važnosti kao što su stariji pacijenti i djeca i adolescenti. Cilj je ovoga rada prikazati najnovije spoznaje o uporabi risperidona u djece i adolescenata.
        
Ključne riječi: risperidon, djeca, adolescenti, psihijatrijski poremećaji
        
Adresa autorice. Dr.sc.Mirela Grgić, dr. med.
Psihijatrijska klinika
K1inička bolnica Osijek
Huttlerova ulica 4
31000 Osijek, Hrvatska
  

      

SUMMARY
        
USE OF RISPERIDONE IN CHILD AND ADOLESCENT PSYCHIATRY
        
M. GRGIĆ, D. DEGMEČIĆ, D. LAUFER and N. BLAGOJEVIĆ-DAMAŠEK
        
University Department of Psychiatry, Osijek University Hospital and School of Medicine, Osijek, Croatia
        
Conventional neuroleptics have proved effective in children and adolescents for the treatment of various symptoms and disorders such as schizophrenia, psychotic mood disorders, pervasive developmental disorders, Tourette’s disorder conduct disorders, attention-deficit/hyperactivity disorder (ADHD), and impulsive and aggressive behavior However their value is diminished by side effects such as lethargy weight gain, dysphoria, and cognitive blunting, and the increased risk of extrapyramidal symptoms. Atypical antipsychotic with combined dopaminergic and serotonergic antagonistic effects, such as risperidone, appear to offer better safety and efficacy profiles than conventional neuroleptics. Approved in 1993 for the treatment of schizophrenia, a number of studies have highlighted its potential in other psychiatric disorders where psychotic symptoms or aggression are the predominant feature. Risperidone has been found useful in special populations side effects are of particular concern: in the elderly and in children and adolescents. The purpose is to present the most recent information concerning the use of risperidone in children and adolescents.
        
Key words: risperidone, children, adolescents, psychiatric disorders

 

 

NASILJE U OBITELJI NAD OSOBAMA STARIJE ŽIVOTNE DOBI

DAŠA POREDOŠ, GORAN TOŠIĆ i ZORAN GRGIĆ
        
Neuropsihijatrijska bolnica ,,Dr. Ivan Barbot”, Popovača i ‘Dom zdravlja Sisačko-Moslavačke županije - Ispostava Glina, Glina, Hrvatska
        
Autori prikazuju probleme nasilja u obitelji nad osobama starij životne dobi prikazom obiteljske i društvene situacije nastajanja i ponavljanja nasilja u obitelji, pokušavaju definirati najčešće oblike nasilja nad starima, zlostavljanja i zanemarivanja, te navode naznake uloga društvene zajednice u prepoznavanju i pomoći zanemarenim i zlostavljanim starijim osobama. Prikaz potkrijepljuju i podacima o nasilju prikupljenima od strane polilje, a uz zaključna promišljanja navode i prikaz kronologije nastanka nasilja u obitelji iz kojeg je vidljivo da se zaista radi o složenom biopsihosocijalnom problemu uvjetovanom osobnim doživljajima, nasljeđenim osobinama, naučenim ponašanjem i društvenom situacijom. Upravo tamne brojke toga problema upućuju na njegovu veličinu i opasnost, te potrebu žurnog interdisciplinarnog djelovanja na preventivnoj i intervenentskoj razini.
        
Ključne riječi: nasilje, obitelj, osobe starije životne dobi
        
Adresa autorice: Mr. sc. Daša Poredoš, dipl. socijalna radnica
Neuropsihijatrijska bolnica ,,Dr. Ivan Barbot”
II. b odjel — dnevna bolnica
44317 Popovača, Hrvatska
e-mail: dasa.poredos@sk.t-com.hr
        
 

SUMMARY
        
VIOLENCE IN FAMILIES AFFECTING THE ELDERLY
        
D. POREDOŠ, G. TOŠIĆ and Z. GRGIĆ
        
Dr. Ivan Barbot Neuropsychiatric Hospital, Popovača and Health Center of the Sisak-Moslavina County, Glina District Office, Glina, Croatia
        
The study tackled the problem of violence in families affecting the elderly, delineating the family pattern and social situations giving rise and sustaining violence, in order to define the most common forms of violence affecting the elderly, molesting and ignoring. The community is supposed to recognize and help the ignored and molested old people. The facts obtained from police records are presented showing the chronology of events in the families, and revealing that - it is a complex biopsychosocial problem generated by personal experience, genetical features, upringing and by the social situation. The “dark numbers” clearly show the magnitudes and danger of the problem, strongly pointing to the need of direct interdisciplinary action to stop and prevent it.
        
Key words: violence, family, the elderly
 

 

BIOPSIHOSOCIJALNE ODREDNICE PRILAGODBE OSOBA S OZLJEDOM KRALJEŠNIČKE MOŽDINE
        
DRAŽENKA TOPOLNJAK PAVIŠIĆ
        
Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju Varaždinske Toplice, Varaždinske Toplice, Hrvatska
        
Prilagodba na ozljedu kralježničke moždine koja ima za posljedicu paraplegiju ili kvadriplegiju definira se kao ponovno uspostavljanje balansa između psihosocijalnih, biološko organskih i okolinskih čimbenika. Na proces prilagodbe utječe interakcija interindividualnih razlika u osobinama ličnosti, sociodemografskih i okolinskih varijabli. Spoznaje vezane za navedenu problematiku od izuzetnog su značenja za planiranje programa psihosocijalne rehabilitacije osoba s ozljedom kralježničke moždine. Cilj rada je ispitati povezanost sociodemografskih varijabli (dobi, spola, bračnog statusa, radnog statusa i obrazovanja), bioloških varijabli (razina ozljede i vrijeme proteklo od ozljede), psiholoških varijabli (lokusa kontrole i atribucije odgovornosti za ozljedu) i psihosocijalne prilagodbe mjerene prilagođenim Psihosocijalnim upitnikom za osobe s ozljedom kralježničke moždine (Bodenhamer i sur, 1983). Sudjelovalo je 67 osoba (55 muškaraca, 12 žena), 455 s paraplegijom i 22 s tetraplegijom u kojih je od ozljede do ispitivanja proteklo najmanje godinu dana. Pokazalo se da bračni status, radni status, obrazovanje, razina ozljede, vrijeme proteklo od ozljede te atribucija uzročnosti nisu značajno povezani s psihosocijalnom prilagodbom na ozljedu kralježničke moždine. Varijable koje predstavljaju rizik u smislu slabije psihosocijalne prilagodbe su starija životna dob, ženski spol te eksternalni lokus kontrole.
        
Ključne riječi: ozljeda kra1ježničke moždine, psihosocijalna prilagodba, lokus kontrole, atribucija odgovornosti
        
Adresa autorice: Mr. Draženka Topolnjak Pavišić, spec. kliničke psihologije
Specijalna bolnica za medicinsku rehabilitaciju
Varaždinske Toplice
42223 Varaždinske Toplice
Trg Slobode 1
Tel: 042630821 ;e-mail: dr_pavisic@yahoo.com
        
 

SUMMARY
        
BIOPSYCHOSOCIAL DETERMINANTS OF ADAPTATION IN PATIENTS WITH SPINAL CORD INJURY
        
D. TOPOLNJAK-PAVIŠIĆ
        
Varaždinske Toplice Special Hospital for Medical Rehabilitation, Varaždinske Toplice, Croatia
        
Adaptation to spinal cord injury is defined as the process of restoring balance among the psychosocial, biological-organic and environmental factors. Therefore, the interaction of interindividual differences in the personality, sociodemographic and environmental variables influences the process of adaptation. Proper understanding of this issue is very important in planning psychosocial rehabilitation pro grams for people with spinal cord injury. The aim of the study was to examine the connection between sociodemographic variables (age, sex, marital status, employment, and education), injury associated variables (time elapsed from the injury severity of disability) and psychological variables (locus of control and attributions of blame), and psychosocial adaptation as measured by the adapted Psychosocial Questionnaire for Spinal Cord Injured Persons (/PQ for SCIP/, Bodenhamer et al., 1983). The study included 67 spinal cord injured persons, 55 male and 12 female (45 paraplegic and 22 tetraplegic), who had sustained spinal cord injury more than one year beforeago. Study results indicated that marital status, employment, education, severity of injury, time from the injury, and attribution of blame were not connected with psychosocial adaptation to disability after spinal cord injury. In this study, advanced age, female sex and external locus of control were the variables that presented a risk ofpoor psychosocial adaptation.
        
Key words. spinal cord injury, psychosocial adaptation, locus of control, attribution of blame
 
 

 

SOCIJALNA INTEGRACIJA BOLESNIKA OBOLJELIH OD SHIZOFRENIJE - PRIKAZ ČETIRI BOLESNIKA
 
BRANKA BEGOVAC, ĐURĐA POVALEC i IVAN BEGOVAC1
        
Klinika za psihatriju, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Klinički bolnički centar i 1Klinika za psihološku medicinu, Mediciski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Klinički bolnički centar Zagreb, Zagreb, Hrvatska
        
Cilj rada bio je prikazati četiri pojedinačna slučaja bolesnika oboljelih od shizofrenije s četiri različita stupnja socijalne integracije: potpuno socijalno integrirani, orijentirani prema integraciji, integrirani samo u kontekstu obitelji i dezintegrirani. Primjenjen je psihijatrijski intervju, anketa o kliničkim i sociodemografskim podacima, te podaci o socijalnoj integraciji, grupna psihoterapija, analiza samoocjenskog "životopisa" i klinička opća procjena. Na temelju prikazanih slučajeva smatramo da je korisno primjeniti podjelu shizofrenih bolesnika prema stupnju socijalne integriranosti, što je sukladno drugim internacionalnim istraživanjima. Veći stupanj socijalne integriranosti može ukazivati na bolje sposobnosti bolesnika: bolje socijalne odnose, bolju kvalitetu života, više prisutne aktivnosti bolesnika, manji učinak bolesti na opće funkcioniranje, redukciju relapsa/recidiva, smanjenje potrebe za hospitalizacijom, odnosno postignuće destigmatizacije shizofreno oboljelih osoba. Timski pristup i grupnu psihoterapiju, odnosno kombiniranu psihoterapiju, psihofarmakoterapiju i socijalnu terapiju smo u našim prikazima smatrali jednim od važnijih čimbenika koji su doprinjeli boljoj socijalnoj  integraciji bolesnika.
        
Ključne riječi: socijalna integracija, shizofrenija, grupna psihoterapija
        
Adresa autorice. Branka Begovac, dr. med.
Klinika za psihijatriju
Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Klinčki bo1nički centar Zagreb
Kišpatićeva 12
10000 Zagreb
E mail: branka.begovac@zg.htnet.hr
        
 

SUMMARY

SOCIAL INTEGRATION OF PATIENTS WITH SCHIZOPHRENIA-FOUR CASE REPORTS
        
B. BEGOVAC, D. POVALEC and I. BEGOVAC1
        
University Department of Psychiatry, and 1University Department of Psychological Medicine, School of Medicine, University of Zagreb and Zagreb University Hospital Center Zagreb, Croatia
        
The purpose of this paper is to report on four cases of schizophrenic patients with different levels of social integration: fully socially integrated, toward integration, integrated only in a family milieu and disintegrated. Psychiatric interview, a questionnaire on clinical and social-demographic data, data on social integration, group psychotherapy, analysis of self-evaluation "curriculum vitae", and clinical overall impression were used. In accordance with other international studies, and on the basis of the cases presented, we believe that it would be useful to differentiate schizophrenic patients according to the level of their social integration. The higher the level of social integration, the better the patients
‘abilities: better social relations, higher quality of life, higher activity, lower disorder effect on the general functioning, lower rate of relapses, less need of hospitalization, and more destigmatization of schizophrenic patients. We were inclined to belief that team approach, group psychotherapy and combined therapy (psychotherapy, psychopharmacotherapy and social therapy) were some of the main factors that contributed to the better social integration of our patients.
        
Key words: social integration, schizophrenia, group psychotherapy