Skip to content


Pismo glavnom uredniku “Jutarnjeg lista”, Viktoru Vresniku

U Zagrebu, 9. kolovoza 2014.

Poštovani gospodine glavni uredniče,

U Jutarnjem listu od 7. i 8. kolovoza 2014. najavili ste, a u današnjem ste pod naslovom «Prava istina o psihijatriji», objavili prvi nastavak «Publicističkog serijala koji će uzdrmati hrvatsku medicinu» Roberta Torrea. Dodajete, a to ste navodili i u najavi «serijala» da se radi o «Nezapamćenom pamfletu Roberta Torrea, uglednog psihijatra iz KBC Sestara milosrdnica, protiv struke kojoj je posvetio svoju cijelu karijeru».

U svojim najavama «serijala» «pamfleta» još ste istakli sljedeće:

  1. «Znanstveno-popularni rad uglednog hrvatskog psihijatra dr Roberta Torrea».
  2. «Psihijatri još uvijek nisu uspjeli definirati i dogovoriti se što su psihički poremećaji».
  3. «Dobrom dijelu naših pacijenata bilo bi bolje da se sutra ukine kompletna psihijatrija».
  4. «Cijela hrvatska psihijatrijska elita profitira na industriji zvanoj proizvodnja luđaka».
  5. «Mi psihijatri postali smo psihofarmakolozi, propisujemo lijekove i kad ne treba».
  6. «Nezapamćen obračun sa strukom kojoj je posvetio profesionalnu karijeru i 25 godina života».

Ne ulazeći sada u ono što je napisao (i «Jutarnjem list ponudio na objavljivanje) dr. Robert Torre (o tome ćemo se, ukoliko to uopće nađemo za shodno, očitovat kada budemo imali uvid u cjelokupni «pamflet»), ovim upozoravam da Jutarnji list ovakvim svojim pisanjem (ponovo) stigmatizira duševne bolesnike te da ometa njihovo liječenje.

Evo zašto je tome tako:

Ad 1.) Koliko je «serijal» i «pamflet» «znanstveno-popularni rad» to će se tek vidjeti – po prvom nastavku čini se da je više pamflet. A koliko je dr. Robert Torre «ugledni hrvatski psihijatar» to neka ocijene (na temelju njegovog konkretnog psihijatrijskog rada) psihijatrijski bolesnici, psihijatrijski djelatnici i javnost …

Ad 2.) Psihički poremećaj (bolest) postoji bez obzira jesu li to ili nisu psihijatri «uspjeli definirati i dogovoriti se». To što postoje određena neslaganja (o kojima Torre piše u prvom nastavku «pamfleta») samo govori o veličini problema kojega treba rješavati, a ne od rješavanja problema odustati! (Neslaganja glede «definiranja» dijagnostičkih entiteta, na koje, prema prvom nastavku Torre aludira, ima u svim strukama medicine, pa i u onima za koje Torre kaže da su «jake», «tvrde», znanstveno utemeljene!).

Zbunjivati psihijatrijske bolesnike i sve čitatelje, kao potencijalne tražitelje psihijatrijske pomoći ovakvim tvrdnjama, u najmanju je ruku neodgovorno.

Ad 3.) Vjerojatno da dijelu «naših pacijenata», onom koji su i tako prestali biti psihijatrijski pacijenti jer im «ne trebaju naša bolovanja» («jer su slabo plaćena») i koji «ne trebaju prijevremene mirovine» («jer su premale») ništa ne bi značilo «da se sutra ukine kompletna psihijatrija». No što je s onim «pravim» bolesnicima? Mnogi od njih, iako im je neophodno potrebno, odbijaju liječenje. Neće li ovakva poruka («psihijatriju, uostalom, treba razoriti»!) u njih pojačati otpor prema liječenju!?! I time pojačati njihovu patnju (umjesto da liječenjem npr. otklone sumanutu ideju da ih progoni CIA i time smanje svoje strahove i patnju!!!) i patnju njihovih obitelji!

Je li onda tvrdnja da bi «bilo bolje da se sutra ukine kompletna psihijatrija» korektna i na dobro bolesnika? Ako nije, a nije (!), zašto je Jutarnji list ističe i nudi svojim čitateljima!?!

Ad 4.) Odbacimo nejasnu sintagmu «psihijatrijska elita» koja «profitira», i zadržimo se «na industriji zvanoj proizvodnja luđaka». Pa ima li «stigmatizirajućijeg» iskaza od toga!

Duševni bolesnici nisu kao drugi bolesnici – oni su »proizvodi»; njih «proizvode psihijatrijske elite» i da nije tih «elita» ne bi bilo ni duševnih bolesnika. Oni su osim toga «luđaci» (pa neka ih drugi gledaju kao manje vrijedna bića!)! Jedini im je spas u uništavanju «psihijatrijske elite». Pa, evo (i još jednog) poziva da se psihijatrima treba suprotstaviti «svim sredstvima»…

Ad 5.) Smijemo li se svi «mi psihijatri» diskreditirati netočnom tvrdnjom da smo «postali psihofarmakolozi» i da «propisujemo lijekove i kad ne treba». Sigurno je vrlo mali broj psihijatara koji samo «propisuju lijekove», a još manji onih koji «propisuju lijekove kada ne treba» (štoviše, praksa je upravo suprotna – danas se psihijatri bore s pacijentima koji «hoće samo lijek» i nailaze na nerazumijevanje kada taj lijek ne propišu – jer je nepotreban, čak štetan!).

Pa zašto onda, i na ovaj način, diskreditirati psihijatre i psihijatriju. Diskreditiran psihijatar jednako je diskreditirana psihijatrija, a onda je diskreditiran (stigmatiziran) i bolesnik koji traži pomoć diskreditiranog liječnika i diskreditirane struke! Jedini je izlaz onima koji su u terapiji takvih diskreditiranih stručnjaka saviti glavu i ostati stigmatiziran, ili, onima koji još nisu zatražili psihijatriju pomoć, od nje odustati, makar im je ona potrebna.

Ad 6.) Zaista mi je žao onoga tko se mora obračunavati «sa strukom kojoj je posvetio profesionalnu karijeru i 25 godina života». (To bi se moglo usporedit s «obračunom» bivših bračnih drugova koji se ne uspijevaju «kvalitetno razvesti»!).

Ističući «obračun» sa psihijatrijom nekoga tko je u toj struci proveo 25 godine (što implicira da poznaje sve njezine mane i vrline) i stavljajući se na njegovu stranu, opet se psihijatrija kao struka, na štetu bolesnika kojima je potrebna, diskreditira i stigmatizira.

A to ne zaslužuje ni psihijatrija kao struka, ni psihijatri, ni drugi djelatnici u psihijatri, a najmanje bolesnici koji se ovakvim pisanjem zbunjuju i stigmatiziraju.

Pa, eto, poštovani gospodine glavni uredniče, zašto dozvoljavate da Jutarnji list blati jednu struku (psihijatriju) koja i sama ima velikih problema, a posebno zašto dozvoljavate da se psihijatrijske bolesnike i dalje stigmatizira?

S poštovanjem.

Predsjednik Hrvatskog psihijatrijskog društva:
Prof. dr. sc. Vlado Jukić

Objavljeno u Aktualnosti  ( 13. Kolovoz 2014.)