Soc. psihijat., 37 (2009) - Pregled
PSIHIJATRIJSKI SIMPTOMI I SINDROMI U NEUROLOGIJI
Vesna Popović-Knapić, Dražen Begić and Ljubomir Hotujac
Klinika za psihijatriju, Klinički bolnički centar Zagreb, Zagreb, Croatia
Svojevrsno „preklapanje“ psihijatrijskih i neuroloških simptoma i entiteta bilo je poznato od samih početaka medicinskog načina razmišljanja. Ono je bilo i razlogom opstojanja neuropsihijatrije kao jedinstvene discipline. Međutim, potreba za daljnjim razvitkom pojedinih područja dovela je do odvajanja neurologije od psihijatrije. Razvitak suvremenih dijagnostičkih tehnika (neuroimaging), te neuro- i psihofarmakologije približio je ponovno psihijatriju neurologiji i aktualizirao ispreplitanje duše i tijela. Autori prikazuju povezanost najznačajnijih neuroloških entiteta i psihijatrijske simptomatike. Praktički ne postoji skupina neuroloških poremećaja koja u svojoj kliničkoj slici nema i psihijatrijski simptom. U radu su navedeni najznačajniji: cerebrovaskularne bolesti, tumori i ozljede mozga, epilepsije, moždani sindromi uključujući demencije, poremećaji pokreta, multipla skleroza, neuromišićne bolesti i glavobolje. Povezanost „neurološkog“ i „psihijatrijskog“ modela vidi se i na različite druge načine. Tu prije svega treba spomenuti nuspojave psihofarmaka (ekstrapiramidne reakcije, maligni neuroleptički sindrom).
Ključne riječi: psihijatrijski simptomi, psihijatrijski sindromi, neurološki
poremećaji
SUMMARY
PSYCHIATRIC SYMPTOMS AND SYNDROMES IN NEUROLOGY
V. Popović-Knapić, D, Begić and Lj. Hotujac
University Department of Psychiatry, Zagreb University Hospital Center, Zagreb, Croatia
Some 'overlapping' of psychiatric and neurologic symptoms and entities has been known since the very beginnings of medical reasoning. It was also the reason for the existence of neuropsychiatry as an integral discipline. However, the need for further development of individual fields has led to separation of neurology from psychiatry. The development of modern diagnostic techniques (neuroimaging), and of neuro- and psychopharmacology has brought psychiatry closer to neurology again, rekindling the interest in the spirit and body interpenetration. Associations of the major neurologic entities and psychiatric symptomatology are presented. In fact, there is no group of neurologic disorders that is free from some psychiatric symptoms in its clinical picture. Only the most important ones are described, i.e. cerebrovascular diseases, brain tumors and injuries, epilepsies, cerebral syndromes including dementias, movement disorders, multiple sclerosis, neuromuscular diseases, and headaches. The association of 'neurologic' and 'psychiatric' models can also be observed elsewhere; in this context, mention should primarily be made of psychopharmaceutical side effects (extrapyramidal reactions, malignant neuroleptic syndrome).
Key words: psychiatric symptoms, neurologic disorders
Soc. psihijat., 37 (2009) - Pregled
PEDOFILIJA - OD DIJAGNOSTIKE DO TERAPIJSKIH SMJERNICA
LANA MUŽINIĆ
Psihijatrijska bolnica Vrapče, Zagreb, Hrvatska
U radu su prikazana temeljna obilježja pedofilije - od njezine fenomenologije, dijagnostike, šireg stručnog interesa za osobe s pedofilnim sklonostima, odnos pedofila i njihovih žrtava, tipologija pedofilije, sve do terapijskih smjernica. Pedofilija je psihijatrijski poremećaj koji je prisutan u jednom dijelu počinitelja koji seksualno zlostavljaju djecu. Komentirana je potreba osnivanja baze podataka počinitelja spolnih delikata, kao i aktualno stanje njihove terapije u Hrvatskoj, te budućih smjernica tretmana kao načina prevencije recidivizma. Tretman u zatvorskom sustavu potrebno je nastaviti u zajednici zbog čega je neophodan razvoj dobrog probacijskog sustava. Nadzor počinitelja kao i njihov tretman ne smije zadirati u kršenje ljudskih prava i zaštitu privatnosti podataka te prava na rehabilitaciju. Uspostavljanjem sveobuhvatnog tretmana penalnim sustavom i nadzorom u zajednici moguće je prevenirati novo nasilje, te smanjiti recidivizam.
Ključne riječi: pedofilija, tipologija pedofilije, tretman pedofila
SUMMARY
PEDOPHILIA – FROM DIAGNOSIS TO THERAPEUTIC GUIDELINES
L. Mužinić
Vrapče Psychiatric Hospital, Zagreb, Croatia
The main characteristics of pedophilia are presented, from phenomenology, diagnosis, broader professional interest in individuals with pedophiliac tendency, relationship between pedophiles and their victims, types of pedophilia, through therapeutic guidelines. Pedophilia is a psychiatric disorder present in some perpetrators committing sexual abuse of children. The need of establishing a database of sexual offense perpetrators, the current state of therapy for such persons in Croatia, and future therapeutic guidelines as a mode of recidivism prevention are discussed. The treatment administered within the penal system should be continued in the community, which requires development of a reliable probation system. The supervision of perpetrators and their treatment should not interfere with human rights, protection of personal data, and rights of rehabilitation. New violence can only be prevented and recidivism reduced by the implementation of comprehensive treatment through the penal system and supervision in the community.
Key words: pedophilia, types of pedophilia, treatment of pedophiles
Soc. psihijat., 37 (2009) - Pregled
SOMATIZACIJA KOD DJECE I MLADEŽI
VLATKA BORIČEVIĆ MARŠANIĆ i ENES KUŠMIĆ
Psihijatrijska bolnica za djecu i mladež, Zagreb, Hrvatska
Somatizacija je česta pojava kod djece i mladeži, a odnosi se na tjelesne simptome koji nemaju organsku podlogu ili se ne mogu u potpunosti objasniti prisutnom somatskom bolesti. Najčešće se javljaju glavobolja, bolovi u trbuhu, bolovi u ekstremitetima, umor, a vrlo često su tegobe višestruke. Učestalost somatskih pritužbi povećava se s dobi djeteta. U predškolskoj i školskoj dob nema značajnih razlika u spolu, dok u adolescenciji dominira ženski spol. U djece i adolescenata koji iznose tjelesne tegobe znatno su učestaliji emocionalni i ponašajni problemi. Utvrđena je značajna povezanost somatizacije s internaliziranim simptomima (anksioznost i depresija), naročito u djevojčica. Somatizacija je važan aspekt, a najčešće i prvi znak emocionalnih poremećaja u djece. U ovom radu je iznesen pregled najnovijih istraživanja o somatizaciji kod djece i mladeži.
Ključne riječi: somatizacija, djeca, adolescenti
SUMMARY
SOMATIZATION IN CHILDREN AND ADOLESCENTS
V. BORIČEVIĆ-MARŠANIĆ and E. KUŠMIĆ
Psychiatric Hospital for Children and Adolescents, Zagreb, Croatia
Somatization is common in children and adolescents and refers to physical symptoms that are medically unexplained or cannot be fully explained by the underlying medical condition. Children and adolescents commonly report headache, abdominal pain, limb pain, fatigue, and reports of multiple symptoms are common. Physical symptom reporting increases across childhood into adolescence. No significant sex differences in physical symptom reporting was found during childhood, but an excess of somatic symptom reporting was recorded in females during adolescence. Children and adolescents that present with medically unexplained physical symptoms are more likely to experience emotional and behavioral difficulties. Somatization in children and adolescents may bear a special relationship with internalizing symptoms, particularly in girls. Medically unexplained physical symptoms may represent an important aspect and commonly the first sign of emotional disorder in children and adolescents. This paper reviews latest research on somatization in children and adolescents.
Key words: somatization, children, adolescents
Soc. psihijat., 37 (2009) - Stručni rad
PROGRAM KOORDINIRANOG LIJEČENJA (CASE MANAGEMENT) U REHABILITACIJI OSOBA S PSIHOTIČNIM POREMEĆAJEM
Slađana Štrkalj Ivezić, Lana Mužinić i Ivana Vidulin
Psihijatrijska bolnica Vrapče, Zagreb, Hrvatska
Prikazan je utjecaj psihosocijalnih postupaka na kvalitetu života i samopoštovanje osoba oboljelih od psihotičnih poremećaja koji uključuju shizofreniju i shizoafektivnu psihozu liječenih u sustavu koordiniranog liječenja (case management) u prvom hrvatskom Centru za rehabilitaciju u zajednici Psihijatrijske bolnice Vrapče. Korištena je Mančesterska kratka analiza kvalitete života (MANSA) i Rosenbergova ljestvica samopoštovanja, prije i poslije provedenog programa rehabilitacije. Rezultati ovog istraživanja pokazuju napredak u kvaliteti života i samopoštovanju i ukazuju na učinkovitost koordiniranog liječenja oboljelih od psihotičnih poremećaja.
Ključne riječi: psihosocijalni postupci, rehabilitacija, psihotični poremećaji, shizofrenija,
case management, psihijatrija u zajednici
SUMMARY
CASE MANAGEMENT IN REHABILITATION OF PATIENTS WITH PSYCHOTIC DISORDERS
S. Štrkalj-Ivezić, L. Mužinić and I. Vidulin
Vrapče Psychiatric Hospital, Zagreb, Croatia
Results are presented of psychosocial interventions for the quality of life and self-esteem in individuals suffering from psychotic disorders including schizophrenia and schizoaffective psychosis, treated within the coordinated care system (case management) in the first Croatian Center for Rehabilitation in Community, Vrapče Psychiatric Hospital. We used the Manchester short analysis of the quality of life (MANSA) and Rosenberg self-esteem scale before and after the rehabilitation program. Results of the study showed improvement in the quality of life and self-esteem and confirmed the efficiency of case management in subjects suffering from psychotic disorders.
Key words: psychosocial intervention, rehabilitation, psychotic disorders, schizophrenia, case-management, community psychiatry
Soc. psihijat., 37 (2009) - Stručni rad
NEPSIHIJATRI KAO FORENZIČNO PSIHIJATRIJSKI VJEŠTACI (ili nestručnjaci kao forenzično psihijatrijski vještaci)
Vlado Jukić
Psihijatrijska bolnica Vrapče, Zagreb, Hrvatska
Prikazana su dva slučaja u kojima se nepsihijatri upuštaju u forenzično psihijatrijsko vještačenje. U prvom slučaju sudac „greškom“ psihijatrijsko vještačenje povjerava diplomiranom socijalnom radniku (stalni sudski vještak za društvene znanosti: problemi obitelji, djece, mladeži i odraslih) te od njega traži da odgovori na pitanja koja su isključivo u domeni liječnika psihijatra, odnosno forenzičnog psihijatra. Traži, naime, da kaže je li počinitelj kaznenog djela ovisan o alkoholu (dijagnozu bolesti može i smije postaviti jedino liječnik), je li kazneno djelo počnio pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti od alkohola (područje isključivo u ingerenciji psihijatra forenzičara), je li mu potrebno odrediti liječenje i ako jest je li otvorenog ili zatvorenog tipa (indikaciju za liječenje opet postavlja liječnik, ovdje psihijatar), te postoji li opasnost da će zbog te ovisnosti ponovno počiniti neko kazneno djelo (isključivo područje psihijatra forenzičara)! Socijalni radnik ne samo da bez zadrške prihvaća povjereno mu vještačenje koje, po svom zvanju i znanju, nije kadar obaviti, nego pokazuje nezadovoljstvo te drsko odgovara kada ga se na to upozorava. U drugom se slučaju radi o sveučilišnom profesoru pedagogije i psihologije koji se „neobvezno i dobrovoljno“ upušta u vještačenje poslovne sposobnosti duševnog bolesnika. Ne samo da na osnovi nedostatnih, nevažnih i pogrešnih pretpostavki, informacija i viđenja („opservirajući gospodina A. T. u društvenom, psihološkom, socijalnom i humanom pogledu“), donosi zaključak o potrebi vraćanja poslovne sposobnosti motreniku, nego ni ne prepoznaje da je gospodin A.T. duševni bolesnik. Prikazi tih dvaju slučajeva nisu motivirani cehovskim (mada ni njih ne treba isključiti), nego stručnim razlozima. Nakana nam je, naime, bila da, uz senzibiliziranje stručne psihijatrijske i sudske javnosti, preveniramo ponavljanje takvih slučajeva. Time pokazujemo da ćemo biti spremni na nestručnjake koji zadiru u tuđe područje, u ovom slučaju u području forenzične psihijatrije, upozoriti, s punim imenom, stručnu javnost i javnost općenito.
Ključne riječi: forenzična psihijatrija,nestručnjaci kao frenzični psihijatri, nepsihijatri kao
forenzično psihijatrijski vještaci, psihijatrijsko vještačenje
SUMMARY
NON-PROFESSIONALS AS FORENSIC PSYCHIATRY EXPERTS
V. Jukić
Vrapče Psychiatric Hospital, Zagreb, Croatia
Two cases of non-psychiatrists getting into forensic psychiatry expertise are presented. In the first case, the judge 'by mistake' conferred psychiatric expertise to a graduated social worker (standing forensic expert for social sciences, e.g., family problems, problems related to children, adolescents and adults), asking him to answer questions that exclusively belong to the domain of the physician-psychiatrist or forensic psychiatry expert. The judge asked him to state whether the perpetrator was alcohol dependent (the diagnosis of the disease can and may only be made by a physician), whether the crime was committed under the decisive influence of alcohol dependency (a situation that can only be competently evaluated by a forensic psychiatry expert), whether some treatment should be prescribed, and if so, should it be of open or closed type (the indication for treatment should also be determined by a physician, in this case a psychiatrist), and whether there is a risk of repeat offense due to alcohol dependency (which is an exclusive area for a forensic psychiatrist). The social worker not only accepted the forensic expertise without restrain, which he obviously was neither capable nor competent to perform considering his education and work experience, but showed disappointment and presumption when warned of it. In the second case, a university professor of education and psychology took over the task of expertise of the business ability of a mental patient 'on a voluntary and informal basis'. He not only concluded on the observed person's business capacity to be restored, but even failed to recognize A.T. as a mental patient. These two reports have been motivated by professional rather than guild-related reasons (although the latter should not be excluded). The objective is to sensitize the professional psychiatric and legal circles in order to prevent such cases to recur. We also want the non-professionals that dare to encroach upon other professions, in this case forensic psychiatry, to know that the professional public and public in general will be warned of their dilettantism.
Key words: forensic psychiatry, nonprofessionals as forensic psychiatrists, non-psychiatrists as forensic psychiatry experts, forensic psychiatry expertise
Soc. psihijat., 37 (2009) - Prikaz bolesnika
SAMOOTROVANJE ADOLESCENTA OLANZAPINOM
Katarina Dodig-Ćurković, Mario Ćurković1, Josipa Dodig-Radić2, Dunja Degmečić i Pavo Filaković
Klinika za psihijatriju, Klinička bolnica Osijek, 1Specijalistička ordinacija obiteljske medicine, Dom zdravljaOsijek, Osijek i ³Klinika za internu medicinu, Kliničko bolnički centar Split, Split, Hrvatska
Uporaba atipičnih antipsihotika u liječenju djece i adolescenata uglavnom nse e preporuča s obzirom na još uvijek ograničeni broj istraživanja u toj specifičnoj populaciji. Novija istraživanja zadnjih nekoliko godina potvrđuju određene povoljne učinke u pojedinim dijagnostičkim kategorijama i još su predmetom daljnih istraživanja: autizam, pervazivni razvoji poremećaji, nekotrolirana agresija, psihotične reakcije, poremećaji prehrane, poremećaji u ponašanju i sl. Uz pomoć kliničkog razgovora, psihologijskoga testiranja, EEG-nalaza, psihoterapijskog pristupa i redovnih kontrolnih pregleda autori prikazuju slučaj samotrovanja olanzapinom u dva adolescenta u dobi od 14 godina nakon što su konzumirali po 5 tableta olanzapina u dozi od 10 mg jednokratno. Posebno su izdvojili slučaj jednog adolescenta s obzirom na zanimljivu obiteljsku dinamiku. Samotrovanje olanzapinom kod djece i adolescenata je uglavnom udruženo s kliničkom slikom koja zahtijeva hitan pristup i intervenciju. Rana uporaba medicinskog ugljena i parenteralna hidracija smanjuju bioraspoloživost olanzapina nakon oralne ingestije za 50 -60%.Autori zaključuju da je kod propisivanja antipsihotika, potrebno educirati i upozoriti roditelje na važnost kontrole nad uzimanjem i pohranom lijekova. Djeca i adolescenti su naročito osjetljiva populacija, često podložna utjecaju društva i okoline, bez osjećaja za opasnost od nekritičnog uzimanja lijekova za odrasle. Osim psihijatrijske anamneze, važno je uzeti u obzir i obiteljsku dinamiku kao i socijalnu komponentu s ciljem preveniranja takvih neželjenih događaja.
Ključne riječi: samootrovanje, olanzapin, adolescenti, sedacija,
hidracija
SUMMARY
SELF-INTOXICATION WITH OLANZAPINE IN ADOLESCENTS – A case report
K. Dodig-Ćurković, M. Ćurković1, J. Dodig-Radić2, D. Degmečić and
P. Filaković
University Department of Psychiatry, Osijek University Hospital, 1Family Medicine Office, Osijek Health Center, Osijek, and 2University Department of Medicine, Split University Hospital Center, Split, Croatia
Considering the limited number of studies in this specific population, the use of atypical antipsychotics is not recommended in the treatment of children and adolescents. Recent studies have confirmed favorable effects in some diagnostic categories such as autism, pervasive developmental disorder, uncontrolled aggression, psychotic reactions, etc. We present a case of self-intoxication with olanzapine in two 14-year-old adolescents after ingestion of five 10 mg olanzapine pills at once. Both boys are excellent students, with pronounced behavioral disorders and disturbed family dynamics (imprisoned mother because of drug trading, father convicted because of violent behavior). The adolescents were hospitalized at Department of Pediatrics and referred for psychiatric examination upon stabilization of their condition. Olanzapine overdoses in children are generally associated with more significant adverse effects. Therefore children require more active intervention than adults. It is very important to prescribe antipsychotics with due care and attention, while educating and warning parents of the importance of strict medication control and proper storage. Children and adolescents are a very sensitive population, often influenced by the society and environment, lacking the sense of the risk of uncritical use of medication intended for adults. It is important to take into consideration their family dynamics, as well as the social component to prevent such undesired events.
Key words: self-intoxication, olanzapine, adolescents, sedation, hydration